Osnovna škola Jože Horvata Kotoriba

Pravilnik županijskog prvenstva osnovnih škola u šahu dopušta ekipu od pet članova – četiri igrača u osnovnoj postavi i jednu rezervu. Dugo sam lomio u sebi odluku kojeg ćemo od šestorice kandidata ostaviti kod kuće. To nije bila won- won situacija, nego, naprotiv, lost – lost.  (zabilježio: D. Jaklin, voditelj)

..sve što se događalo pročitajte na opširnije...

 Što god da učinim, nisam dobro učinio. Na kraju je Dean Volar bio taj koji je morao pretrpjeti moju odluku. Znam da mu nije lako pala, ali…

S druge strane, dogodilo se nešto što me jako razveselilo: braća Benjamin i Ivan Fabić, iz poznate kotoripske obitelji u kojoj se šah voli i rado igra, rekoše mi: „Nemojte uzeti nas za kandidate, uzmite našeg mlađeg brata Davida, on je bolji od nas.“ Poslušao sam njihov savjet i sretan sam što je bilo tako!

Vožnja do Štrigove s g. Rusakom protekla je u veseloj atmosferi pa nam se činilo da tih šezdesetak kilometara zapravo nije ništa naročito. Jedino je Đan Luka Lukša stalno zapitkivao: „Učitelju, koliko još ima do Štrigove? Jesmo li možda već u Štrigovi?“ To me podsjetilo na križare, koji su, putujući u Jeruzalem, a nemajući pojma gdje je to točno, čak i tisuću kilometara udaljeni, pitali: „Jesmo li već stigli u Jeruzalem?“

I evo nas u Štrigovi! Prvo što su djeca primijetila bilo je da je škola u koju smo došli posve nalik na našu. Naravno da jest, jer su „posudili“ naš nacrt kad im se stara škola počela „razilaziti po šavovima“. Tako je ispalo da je izgradnja nove škole u Štrigovi dobila prioritet pred našom  iako je naša bila puno prije isplanirana.

Čim sam ušao u prostoriju za voditelje, odmah sam saznao da su dvije muške ekipe odustale tako da je, umjesto najavljenih osam, u konkurenciji ostalo samo šest momčadi. Gdje li su ona dobra stara vremena kad je na prvenstvu igralo čak dvanaest škola!...

Evo nas pred početak prvog meča: Dario Volar, Roberto Dežđek, David Čukulic i David Fabić će nastupiti, Đan Luka čeka priliku s klupe za rezervne igrače. Čim je počelo, našoj prvoj dvojici pao je mrak na oči. Iako smo se danima prije nastupa dogovarali da ni u kojoj prilici i ni u kom slučaju ne smijemo prihvatiti brzopotezno nadjačavanje s protivnicima, on kao da su u sekundi to sve zaboravili. Protiv njih sjede dvojica igrača iz ŠK Gornji Mihaljevec, ovogodišnji kadetski prvaci 2. državne lige, a naši prihvaćaju s njima igru u stilu „tup-tup, tup-tup, tup-tup“! Naravno da je sve bilo gotovo za tri minute. Zovem ih van i pitam koliko su imali minuta na satovima kad su završili partije. Imali su po osamnaest minuta, a startalo se s petnaest. Budući da se igralo na 15 min + 15 s dodatka za svaki odigrani potez, to je značilo da su nabili tri, četiri minute u ludom brzopoteznom tempu. Kad je itko na svijetu, u bilo kojoj igri, imao ikakve šanse protiv jačeg igrača ako se s njim upustio u ludu jurnjavu po terenu (ploči)? Nitko nikad, niti će itko ikad imati, do kraja svijeta i vijeka. Kažem im da je velika šteta što je dozvoljena zamjena samo jednog igrača, inače bi obojica završili „na ledu“. Može se i smije izgubiti, ali ne smije se ovako pristupiti igri. „Is that clear?“ „Yes“, kažu oni. Za to vrijeme, najmlađi i najmanji među njima, David Fabić, učenik trećeg razreda, sjedi za stolom kao iskusan majstor, razmišlja i po tri minute za pojedine poteze i mirno privodi pobjedom svoju partiju do kraja. Bio sam toliko sretan što je nastupio na takav način, pa još i dobio partiju, da su mi skoro navrle suze. Potpuno se, i u svemu, držao dogovora koji smo napravili prije natjecanja.

Roberta odmaram u drugom kolu, a Dario je posve nov čovjek, jedino ima nevolju što igra s jednim koji je već i mene pobijedio u službenom natjecanju. Ovaj je prejak, ali Dario je pokazao da može i drugačije pristupiti partiji, što me obradovalo i dalo nade za nastavak natjecanja. Naši su izgubili taj meč s 4 : 0, ali nisam uopće nezadovoljan jer su imali drugačiji pristup.

U trećem kolu Roberto se vraća u igru. Uživao sam promatrajući njega i Darija. To su bili posve drugi ljudi, ni nalik na one koji su u prvom kolu igrali „cuger“ i ekspresnom brzinom izletjeli iz učionice u hodnik: duboko zamišljeni nad pločama, s rukama koje sad nisu bile brže od pameti. Jedan je čak stavio nogu preko noge, kao iskusan gospodin, i zamislio se nad pozicijom. Obojica su pobijedili, a ja sam se suzdržavao da ne skočim u zrak od veselja. Taj meč smo imali u rukama, ali smo ga ipak ispustili, te odigrali neriješeno, 2 : 2.

U sljedećem kolu Roberto dobrom igrom dovodi svoga protivnika u izgubljen položaj, ali ne uspijeva matirati, već ga „posprema“ u pat. Ljut je na sebe poslije tog propusta, no, neiskustvo je ovdje presudilo. Ostali nisu igrali dovoljno dobro da nešto upecamo, ali zadovoljan sam što ozbiljno pristupaju partijama i bore se koliko god mogu i znaju. Na samom kraju, u petom kolu, vodimo 1 : 0 (David Fabić), imamo još dvije dobivene partije, no, ipak sve završava s 1 : 3 umjesto 3 : 1.

Prošli smo slično kao Dinamo u Ligi prvaka, s tom razlikom što smo „postigli 4 i pol gola“, što je puno više nego što je uspjelo maksimirskim šoumenima. Borili smo se i ponašali dostojanstveno, i za to pohvaljujem naše igrače. O samoj igri nismo naučili ništa jer se na takvim „polubrzopoteznim“ turnirima i ne može ništa naučiti, ali smo zato naučili puno o pristupu, atmosferi  takvih natjecanja, organizaciji. I počeli kovati posve zgodan plan da u sljedećim mjesecima dogovorimo mečeve s raznim školama. Da gostujemo i primamo u goste. Tako će doći još više iskustva i past će uskoro i prva pobjeda.

A za ostalo… Trebamo puno raditi i igrati, vratit će se to prije ili kasnije. Jezgra ove ekipe može ostati na okupu još dvije, tri godine, to me jako veseli.

Konačan poredak :

1. Prva OŠ Čakovec

2. OŠ Gornji Mihaljevec

3. OŠ Podturen

4. OŠ Sv. Juraj na Bregu

5. OŠ Štrigova

6. OŠ Kotoriba

Štrigova je bila uzoran organizator, kao i svaki put, sve je prošlo u potpunom duhu fair playa, bez i najmanjeg incidenta.

Vozimo se natrag, a Đan Luka često zapitkuje: „Jesmo li već blizu Kotoribe?“. Eh, Đan Luka, daleko je Jeruzalem…

Damir Jaklin, voditelj